|
|
srijeda, 22.02.2006.
Stella Mc Cartney i Camel Pie
Procitah neki dan clanak u Daily Mailu (opet zahodska literatura … steta bacit neprocitano a imali su besplatni DVD sa nekim Elvisovim filmom) o jednom londonskom pubu u kojem putnik-namjernik, osim visokokvalitetnih aleova (o kojima je u posljednje vrijeme bilo dosta rijeci po blogovima globetrottera), moze kusati i nesto kulinarske egzotike. Nesto kaj zoveju Modern British Cuisine ...
Moze se tako probati meso deve (htio sam napisati "devetina", ali to bi te vjerovatno zbunilo, oj stovani stioce - kao da nije dosta nedostatak "nasih slova" u mojim tekstovima koje pisem s posla...) .
Navodno da za pitu sa devinim i pilecim mesom, te ananasom u curry umaku treba izdvojiti ne pretjeranih Ł9.50. Navodno da ih frknu 50-ak tjedno, a serviraju ih sa neizbjeznim pire krumpirom.
Navodno da na meniju imaju i meso ljame sa grozdjicama i smokvama u umaku od paradajza, ali da je to bitno manje trazeno. Navodno je previse slatko. Osim toga te delicije sad ni nema u ponudi jer nije sezona. Nisam skuzio jel ljamama ili smokvama ... (dobro zakaj se llama na engleskom pise sa ta glupa dva l na pocetku??? Evo sam se naljutio pa sam sve pisao sa "lj")
Oni koji su probali vele da je devino meso navodno po cvrstini slicno govedini, a po okusu nesto izmedju srnetine i ovcetine.
Uskoro, vele bit ce i zebri na menuu a onda i krokodilskih repova.
I sad, pitate se vi, sasvim opravdano - kaj nam tu prepricavas neke novinske clanke? Cemu svi ti "navodno"? Jesi bio tamo ili nisi? Kakv je pub? Kakva je devetina?
Nisam bio.
Navodno da djeci nije dozvoljen ulaz - to je ponekad obicaj ovdje. Tamo di odrasli locu klinci ne smiju ulaziti. A ja onda iz protesta ne idem u takve lokale ...
Pa zasto onda ovo pricam?
Zato sto sam citao i da se izvjesna Stella McCartney - kcerka uzasno popularnog oca Paula - izvoljela staviti na celo nekakve grupe treehuggera koji se sablaznjavaju nad samom idejom da nekome moze pasti na pamet jesti deve i ljame.
Proslavila se izjavom da se "Lawrence od Arabije sad sigurno okrece u grobu" … hm, u njenoj je glavici valjda Lawrence bio borac za prava deva i ostalih dromedara …
"Sto ima cool i gastornomsko u jedenju devi i llama?" - pita se ta Zvjezdana. "U danasnje vrijeme, ja sam sokirana da se ljudi jos uvijek ponasaju kao u srednjem vijeku. Trebali bi se sramiti."
Brze bolje joj se upucao i lokalni Stevo Karapandza - da ne velim TV kuhar (koji se inace proslavio i nedavno nastupajuci u Strictly come dancing - vidi opis emisije u ranijim postovima) a.k.a James Martin (nije Jamie Oliver kaj ste se prepali, kaj vam je, Jamie je, na TV, svojim rukicama jesenas zaklao janje). Taj krivi James - iako je isto covjek bez prezimena - koji je u potezu puba vidio "cinicnu marketinsku igru kako bi se dospjelo na naslovnice na racun jadnih i bezazlenih divljih zivotinja…" veli jos i da bi "civilizirano drustvo moralo brinuti o zasiti svojih divljih zivotinja a ne ih nemilosrdno prozdirati …"
Dakle, fakat ljudi vole lupetati gluposti.
Naime, devetina u London dolazi - pazi sad - iz Australije. Tamo su deve naime veliki bijeli ljudi pustili na slobodu u dvadesteim godinama proslog stoljeca. Do tada su ih koristili za rad, a onda su auti postali opca pojava i deve su ili pobili ili pustili u divljinu. Ove kaj su ih pustili su se tako nakotile da ih danas oko pol milijuna lunja australskim vukojebinama i razmnozava se ko ludo.
Australci naricu da im ruse ograde (valjda one pomocu kojih se bore protiv drugih "slatkih zivotinjica" poznatih kao klokani) i da im unistavaju vegetaciju. (To oni za deve - ne za klokane)
Osim toga postoje navodno i farme za uzgoj deva radi mesa i mlijeka. Navodno da se sprema pravi bum na trzistu saudijske arabije gdje bi tako uzgojeno meso moglo biti sjajna alternativa janjetini i ovcetini … (valjda su naculi da Xiola bas ne ljubi ovcetinu, pa eto, ako se ikad tamo zaleti, da ima sto prigristi ...)
I zato ne kuzim - kaj se sad ovo dvoje celebritija grci? Kakve divlje zivotinje? Deva je divlja zivotinja bas kao i konj, pa nisam cuo da netko protestira zbog konjskih kobasica ili drugih pripravaka od konjskog mesa.
Onda kakav je to cinizam - divlje zivotinje su "buci-buci" i "sjatke", a goveda mozemo krkati koliko hocemo i onda nismo primitivci …
Hocu reci, ako je netko vegetarijanac, onda neka veli - ja sam protiv jedenja mesa i bog. I onda je svejedno da li covjek jede zirafu, nilskog konja, stakora, kita ili piletinu. Sve je to meso i sve je to fuj-puj okrutno ubojstvo jadnih i nenaoruzanih zivotinja.
Ali ako su nam neke zivotinje draze od drugih, neke smijemo jesti, a neke ne - koja su onda pravila igre? Jesu li umiljate zivotinje postedjene klanja? Pa tko je ikad vidio umiljatije zivotinjice od malog zutog pileta? (Dobro, osim kad ti se pokaka u ruku …) Ili osjecajnije oci od kravljih ...
Podsjeca me to na onog sasavog lorda koji je pokusavao (i jos uvijek mislim pokusava) nacimati RSPCA da prosvjeduje sto na tajlandu jedu pse. Kao psi su pametne i lijepe zivotinje pa ih jedu samo divljaci …
Boze gluposti ...
|
ponedjeljak, 20.02.2006.
Kaj su to Talijani napisali o Janici?
Nadjoh na jedan clanak na web-u koji pokusava prepricati kaj je to Il Giornale napisao o Janici. S obzirom da je taj clanak s domaceg weba malo previse jednostran, preveo sam originalni tekst odavde .
Aamodt gentleman, Kostelic glumica
Zlato tu, zlato tamo, od Sestrierea do San Sicaria, ne slavi u skijanju Italija koja ceka Blardone i Roccu, ali pobjede Kjetil André Aamodta u muskom superG-u i Janice Kostelic u zenskoj kombinaciji treba slaviti kao da su nase. Iako se radi o alpskom skijanju, Norveska i Hrvatska slave jedine atlete sposobne da osvoje cetiri olimpijska zlata, ona u svega cetiri godine, on u deset vise. Dva sampiona, dva fenomena.
Zajednicka im je nevjerovatna sposobnost da daju maksimum u trenucima koji se broje, usprkos boli, jer ako je jucer Janica pobijedila nadjacavsi i temperaturu, Kjetil je to ucinio zaboravivsi na bol u koljenu povrijedjenom u utrci spusta.
Ako je Aamodt dosao do dvadesete medalje nakon dva razocaranja koje bi svakome podrezale noge, dvije "drvene medalje" osvojene lani u Bormiu i prosle nedjelje u spustu, Kostelicka je pobijedila ljudozderski, kao i uvijek, ostavljajuci malo nade suparnicama - posebno onoj Anji Person koja jucer nije uspjela doci ni do srebra, i koja sve vise pokazuje da pati kad je na stazi ta Kostelic, cudovisna i pobjednicka. Cak i uvredljiva. Nakon zlata je izjavila da je osjetila puno zadovoljnija bratovim srebrom u kombinaciji, Janica osim sto je sjajna na skijama, sjajna je i kao glumica, omiljeni zanr su drame sa sretnim krajem, one koje ostavljaju sve sa suzdrzanim dahom i poslije izvlace aplauze.
U pet utrka vozenih na olimpijadama od 2002 do danas, hrvatica je pobijedila u 4 i "izgubila" jednu, bjese to Super G u Salt Lake Cityju kojeg je za nekoliko stotinki prepustila iznenadjenju Ceccarelli, koja danas brani svoju titulu, ali tko zna da li ce Kostelicku zanimati da je uzme. Njeno ime je medju onima prijavljenima za nastup, ali nece biti iznenadjenje ako odluci odustati.
Aamodtova prica je jedinstvena po tome sto, za razliku od Kostelic koja pobjedjuje i uvjerljivo pobjedjuje i u svjetskom kupu, on postaje ljudozder samo kad su u igri medalje, svjetske ili olimpijske, jer njegova velika snaga je u glavi, u sposobnosti da neosjeca pritisak. Mozda i zato njegove medalje iznenadjuju ali i raduju sve, jucer nije bilo duse koja nije slavila s njime, pravim gentlemanom s piste, sretnim zbog zlata ali jos vise zbog iskaza naklonosti primljenih od sviju (samo je Kjus zbrisao prije slavlja), cak i od njegovog velicanstva Hermana Maiera.
Janica Kostelic nije toliko simpaticna, a kamoli voljena. Njezina je specijalnost gledanje sviju s visoka, i ne samo u poretku.
Sad, ocito je da novinarka bas ne ljubi Janicu.
Mozda joj je draza Paersionica, mozda joj je monotono kad se pobjednica zna prakticki unaprijed (kao nama kad je Ferrari po x-ti put pobjedjivao lani), mozda je Janicine izjave o nevaznosti medalja krivo protumacila kao prepotentnost.
Puno je tih mozda.
Ono sto je meni drago je da joj prepoznaju velicinu i kad je ne podnose. To je obiljezje samo najvecih ... da ih mrze, a da im se dive ... :-)
|
nedjelja, 19.02.2006.
Statistika. Pravim se vazan ...
Sad kad je ovaj novi counter pokazao da je posjecenost bloga upravo nevjerovatna sa potpuno neocekivanih strana svijeta, malo sam se zabavljao mojim bloznim statistikama za zadnjih 30-ak dana
Narcisoidno znam, ali sto ces - takav sam.
Pa sam probao malo korelirati posjete i teme, elem ne bih li probao pronaci vezu izmedju posjeta i tema.
I ispada da vas je najvise zanimao izbor novog imena bloga i njegovo proglasenje, jer je u ta dva dana bilo najvise posjeta. U dva dana vise od 200 … !!!
Eto, kakvi ste - samo da je neko takmicenje … cccccccc … emti ko da se radi o Big Brotheru, a ne o promjeni imena bloga kojeg u mjesec dana posjeti ljudi ko npr. Ribafishev u 24 sata (Drugima ne znam koliko ih ljudi posjeti u 24 sata pa nemrem nis reci …)
Onda dalje, "napalili" ste se na one teme o djecjoj privatnosti 1 i 2. Sve po 80-ak ucitavanja, a bilo je i brdo komentara.
Onda par dana kad sam manijakalno postao - sve po 3-4 posta u danu i po 70+ posjeta. Valjda sam puno vremena provodio medju svjezim blogovima pa sam skupio "slucajne turiste"…
A najneposjeceniji?
Tja, najmanje interesa bilo je za trilogiju o Alison Lapper dok je bila u komadu. Svega 16 ljudi - ukljucujuci i mene sto znaci vjerovatno skoro nitko.
Kad sam je po savjetu Ponocne strine razbio na komade 1, 2 i 3 - skupilo se 160-ak posjeta (to valjda znaci 50-ak ljudi - jer je trilogija isla 3 dana). Ipak je to porast od nekih 500%. Strina, svaka cast - imas dara za urednicu.
U dane kad ne postam (a to su mahom subote i nedjelje) skupi se ovdje 20-30 posjeta …
Evo cu ovo namjestiti da se objavi u nedjelju ujutro. Zivo me interesira kako ce se odraziti na nedjeljnu posjecenost ;)
Eto, kad bi covjek tu vezu izmedju tema i posjeta shvatio cvrstom onda bi rekao da vam se manje svidjaju kulturne teme (to su one kad se ja pravim pametan o kulturi) nego teme o odgoju (kad se pravim pametan o roditeljstvu).
Probat cu i nadalje pratiti ovo … bas je interesantno. Iako znam da je vjerovatno za posjecenost bitnije jesam li - i kome - ostavio komentar na blogu ... :-)
Nego - u petak sam prebacio 2000 posjeta!!!!
Kako je krenulo za 10K moram janjca prirediti ... jel ima opce janjaca polovinom lipnja?
|
petak, 17.02.2006.
Vrteca vrata i klistiri
Eh, a pitanja koja me danas muce su dva:
Prvo je - kakav je bonton kad muskarac u zenskom drustvu prilazi onim rotirajucim vratima?
Prvi impuls je da zastanes i propustis damu. Nevolja je sto to znaci da se ona onda zabije u ono staklo i mora sama gurati ona ogromna vrata dok ti lijepo cekas da ih ona dovoljno odgura kako bi i ti mogao krenuti u savladavanje tog vrtuljka - pri cemu je rad kojeg ulazes na odrzavanje vrtnje silno manji od onog utrosenog na pokretanje cijele stvari.
S druge pak strane, ako ja udjem prvi, onda joj se defakto proguram i ona mora stajati i cekati topcuci nozicom dok ja izvrtim stvar …
Ili oni setovi od po dvoja vrata jedna odmah iza drugih. Pri cemu se jedna otvaraju na van (u smjeru suprotnom od smjera ulaska) a slijedeca na unutra ( u smjeru ulaska) … to mi je isto rebus. Ja otvorim jedna vrata, dama udje u onu malu izbicu i naravno da ne ceka dok ja obidjem vrata, preskocim je, dokopam se tih vrata i gurnem ih nego se sama zabije u njih … i onda opet isto - ona gura, a vrata protupozarna - tj po definiciji teska i dobro prijanjajuca …
Svaki put mi je smijesno gledati (kad sam s druge strane) one face maltene priljubljene uz staklo dok se gospodj(ic)e upinju svojom maleckom tezinom nadjacati vrata …
E da, a drugo pitanje je - kad je kolonalna irigacija, da ne velim klistiranje, postala tako popularna stvar?
Mislim, ja znam da se to radi(lo) prije nekih operacija, da se radilo ljudima sa odredjenim problemima, ali ovdje nicu ko gljive. Malo malo vidim na nekom izlogu da rade depilacije, epilacije, pilacije ilacije i kolonalne irigacije … kaj ja znam - meni jos uvijek u rjecniku uz "klistir" stoji slika nekih poznatih mi gnjavatora … kad su oni postali pozeljni? Otkako su promijenili ime u kolonalni irigatori?
Brrrr. Da me netko napuni toplom vodicom s krive strane … hm, ne djeluje mi osobito privlacno... ja se ipak tankam lavorom capuccina s prednje strane ... u Costi, naravno :-)
|
Petak planovi za vikend
Ajd petak je
A to znaci da me samo desetak sati dijeli od konacno jednog normalnog vikenda (- prosli vikend je bio abnormalan jer je zjenica neutrinskog oka patila uz temperaturu slinjenje i kasalj). To znaci da cemo subotnje jutro provesti u prebacivanju prvorodjene (recene zjenice) u njenu umjetnicku skolu, a mi starci cemo valjda nekako ubiti ta tri sata … (he-he … najmilija mi 3 sata u tjednu). Onda obicno kava u Costi gdje dijete smaze svoj omiljeni sandwich a mi srknemo najmanji cappucino u ponudi. Taj najmanji je vec bunar kavurine za mljekurinom, ali ajde - nesto zato sto smo se vec navikli, a nesto zato sto nista bolje nismo nasli - i ovo nam prija.
Onda obicno ritual kupovanja nekih sitnica koje gospodja nije mogla/htjela/uspjela kupiti bez mene - moram priznati da sam nekada shopping puno vise volio. Sto dalje meni sve veca tlaka …
Predvece se gleda "Strictly come dancing on ice" ili kako li se vec zove taj uradak u kojem se celebritiji natjecu u umjetnickom klizanju.
S obzirom da ja volim TV, necu se zenirati pricati vam malo o ovome showu.
Dakle, Strictly come dancing sam vec opisivao ovdje - zato samo citiram sebe: iz jednog ranijeg posta :
STRICTLY COME DANCING - gdje celebrities svaki tjedan imaju zadatak nauciti novi ples i uz partnera profesionalnog plesaca otplesati ga na natjecanju. Koga publika i suci najslabije ocijene biva supiran iz showa. Jako zgodno, sareno i sarmantno ... Svaki dan se u jednosatnim emisijama mogu gledati njihovi treninzi i cuti sto oni misle o natjecanju i kako podnose napetost ...
Sad je ITV pokrao BBC-evu ideju i umjesto da celebritije uci plesati latino i ballroom plesove, spario ih je sa profesionalnim klizacima i uci ih klizati.
Treneri su zlatni sa olimpijade u Sarajevu - Jane Thorvill i Christopher Dean.
U finalu ce oni koji ostanu morati plesati na cuveni "Bolero", ali ni ovo sto sada rade nije lose.
Inace od svjetski popularnih celebritija (ili barem poznatih i u Hrvatskoj) tu su bivsi reprezentativni golman David Seaman (onaj s konjskim repom, a bogami i zubima) te olimpijska pobjednica Kelly Holmes. Ostalo su neki ovdje popularni voditelji, glumci po sapunicama, plesni umjetnici i slicni… Nitko od njih se prije ovoga nije bavio klizanjem a neki bas nikad nisu ni klizali. A sad moraju klizati uz muziku, izvoditi figure (ima i obaveznih elemenata, cak i skokova), dizati partnerice (sto je muskim celebritijima prilicno tesko) itd.
U medjuvremenu sam se sjetio da se stvar zove "Dancing on ice"
Kad pogledamo to natjecanje slijedi nam jos malo telke + proglasenje ovotjednih otpisanih celebriti klizaca + olimpijada i sve tako.
Za nedjelju se jos ne zna kako ce proci s obzirom da treba uskladiti obveze prema gledanju olimpijade sa obvezom pregledavanja ranije nasnimljenih serija i dokumnetaraca, te sa obavezom daljnjih obilazaka Londona u svrhu kako kulturnog uzdizanja i zadovoljavanja potreba za razonodom, tako i u svrhu iznalazenja novih atrakcija kojima cemo izloziti moje vremesne roditelje kad nas slijedeci put pohode, pri cemu niti gastronomski uzici ne smiju ostati zanemareni. Drugim rijecima, mozda odemo pogledati neku novu galeriju i restoran u blizini joj ….
-----------------------------------------------------------------------
Inace, dok vi citate ovaj blog ja debelo sastancim i nisam mogao cak ni nakeljiti ovaj blog jutros nego sam ga tempirao jos sinoc (ko bombu bokte) i nadam se da nisam nesto puno zabrljao. Volio bih da ovaj blog ima preview - prije nego sto stvar pustis u javnost da vidis na sto lici ...
A u jednom od buducih blogova potrudit cu se opisati s kakvom mi je kravatom tip jucer dosao na sastanak ...
|
četvrtak, 16.02.2006.
Kad ne znas sto bi, a ti pitaj citatelje ...
Danas bih samo zelio podsjetiti da je ime ovog bloga privremeno.
Kao sto ste vjerovatno zaboravili ili mozda niste ni znali (to si ja umisljam da ovaj blog ponekad posjecuje i ponetko od novih - sto ne znaci da imam nesto protiv vas koji ste tu vec bili) s krajem mjeseca - ovaj ce blog promijeniti ime.
Mene, kako je to vec obicaj, zanima - kako sada stoje stvari sa vasim misljenjem o tome?
Imamo listu prijedloga od proslog mjeseca:
Jedno zgodno zvučno ime, (da vidimo kako se stari naslov drzi u utrci sad kad nema povlastenu poziciju)
Neutrinov blog,
Jedno zvučno ime - Neutrinov blog,
Knjiga žalbi, tužbi i protesta,
Knjiga žalbi, 'rpa tužbi i meeting protesta,
Komentiraj i šuti,
Kooospice, kikiriki, zabava za zubi, Kossspice... - Neutrinov blog,
Se bum vas tužil,
Svemirska metla, (ovo je bilo jako popularno, ali je ziri bio skloniji doljnjem nazivu za Veljacu)
Život je masovna pojava (odlican za Veljacu, a tko zna mozda potraje ... kaj vi mislite?)
Kakava sreca (Hvala Bugenviliji na ustupanju Copyrighta)
Whatever people say I am that's what I'm not
Vatreno usisavanje blogosfernih misli
UPDATE:
Neutrino dox
Oš', neš'?
KRAJ UPDATEA
A kao i uvijek slobodni ste sibati i nove prijedloge. Sve je dopusteno.
Na kraju ce kao i prosli mjesec troclani ziri odabrati ime za ozujak koje zadovolji sve kriterije. Isti su, naravno, tajna i necu ih odati ni na mukama.
Kaj je? Mislili ste samo citati ovdje danas?
Nema nista - ajmo - napnite mozdane i da vidim zacas tu dolje vise od nekoliko prijedloga za novo ime …
Ajde, ne moze biti gore od nekih predlozenih ;-)
|
srijeda, 15.02.2006.
Bugarske sahistice i druga vazna pitanja ...
Imao sam danas odlicnu ideju za post ali mi je malo isparila … znam da je opet bilo nesto o musko - zenskim pitanima … aha, sjetio sam se.
Gledao sam naime na zadnjoj strani jednog starijeg Economista (WC literatura, kaj ces … ) jednu reklamu za investiranje u Bugarsku. Nesto kao, mi imamo turbo uvjete, kao najbolji u Europi i te spike.
Obicno me takve reklame razaloste jer se moj jadni lokalpatriotski mozak zalosti kad citam kako se druge balkanske/istocnoeuropske zemlje reklamiraju i/ili napreduju a mi negdje po obicaju u zapecku snivamo …
Al dobro necu sad tu o ekonomiji. Ekonomskih prica mi je pun kufer. Ako nekoga interesira tema ulaganja u Bugarsku moze slobodno produziti na prvi , drugi ili treci site
No, ono sto me zainteresiralo je mala slicica dvoje promotora, da ne velim celebritija.
Jedan je Veselin Topalov - sahovski svjetski prvak u onom sto je ostalo od FIDE nakon sto su se Kasparov i drustvo otcijepili 1993. (a mi mislili da to ima samo u Drustvu Hrvatskih Knjizevnika).
Drugi celebrity je zena - sahovska svjetska prvakinja Antoaneta Stefanova koja se titule sahovske prvakinje domogla vec kao 25 godisnjakinja.
(Apropos saha, bas smo neki dan gospodja Neutrino i moja malenkost pogadjali poznate Azerbejdzance, pa smo se prisjetili i Garija Kasparova …)
Elem, pitanje koje mi se nametnulo kad sam vidio gospodjicu Stefanovu je:
Zasto uopce postoji svjetsko prvenstvo u sahu za zene?
Potpuno razumijem zasto zene-plivacice, zene-skijasice, zene atleticarke, gimnasticarke i klizacice imaju zasebno natjecanje. Ne smatram to seksizmom vec jednostavno racionalnim priznavanjem fizioloskih razlika u gradji tijela. I normalno je da zene ne mogu niti dici utege kao muskarci niti natjerati svoje tijelo na trpljenje jednakih sila kao muskarci. Imamo i vrlo razlicite tjelesne mase pa nikakvi sportovi u kojima se stvar moze rjesavati snagom ili cak direktnim hvatanjem protivnika, ne dolaze u obzir za ravnopravno hvatanje u kostac zena i muskaraca. Normalno da ce zenama biti pretesko hvatati Karloviceve ili Primorceve servise, skakati u blok na smeceve muskih odbojkasa ili survavati se niz planincine brzinama Ivice Kostelica (jednostavno zato sto je njegova brzina dobrim dijelom plod njegove mase). Ovom mu prilikom cestitam na srebru ;)
No vec kod sportova poput npr.streljastva, kuglanja ili curlinga, stvari postaju manje razumljive.
Jos mogu shvatiti da u strelicarstvu muskarci i zene nisu ravnopravni - ipak treba napinjati onaj luk, a to je oblik fizickog rada za koji valjda muskarci imaju bolju konstituciju, ali k vragu za pucanje iz zracnice … koliko tu moze imati utjecaja fizicka snaga?
Ili u pikadu?
Zasto se na olimpijadi u curlingu posebno natjecu muskarci a posebno zene? Osim ako netko ne misli da bi i tu doslo do podjele posla ne muske i zenske pa bi muskarci gurali kamenje a zene radile metlicama …
Onda, ne znam kako stvari tocno stoje u automobilizmu, ali znam da postoje neke samo zenske utrke. Pitam se zasto? Zar postoji neka tjelesna predispozicija koja je zasnovana na spolu i zbog koje je nepojmljivo da zena vozi brze/sporije od muskarca?
I tako dolazimo do saha.
Jer u svim gornjim sportovima ipak se nesto fizicki cini pa se (iako klimavo) moze tvrditi da su eto muskarci fizicki izdrzljiviji pa mogu stajati na nogama i bacakati pikado strelice duze od zena (sto uopce ne tvrdim, velim mogao bi to netko drugi tvrditi), ali ZASTO U SAHU?
Jezi ga, cijelo vrijeme pricamo kako su muskarci samo fizicki jaci spol. Nitko se od ozbiljnih ljudi ne usudi ni pomisliti da bi zenski um mogao biti razlicit od muskog (osim u nekim detaljima, kao npr. Sposobnost uocavanja cipela u izlogu) - pa zasto onda moderno drustvo dopusta takvu uvredljivu segregaciju? Zasto zenski sahovski prvaci pristaju na ta sramotna drugoligaska natjecanja? Zasto zena ne moze biti sahovski prvak i tocka?
Ili zasto se ne uvede sahovsko prvenstvo za "vertically chalenged" npr?
Kao, stolovi normalne visine pogoduju normalno gradjenim ili cak visokim sahistima jer imaju bolji pregled ploce pa lakse uocavaju opasnosti protivnikovih manevara. A mali su tu zakinuti i zato oni osnuju svoje prvenstvo za nize od 1,60 … ali opet zene i muskarci ravnopravno ...
A mozda je ta podjela na muske i zenske prvake uvedena zbog muskih slabosti?
Mozda smo mi muskarci shvatili da bi nas nazocnost zene na suprotnoj strani ploce odvleklo u druga razmisljanja i ne bismo bili u stanju misliti 7 poteza unaprijed i damin gambit bi nam znacio nesto cisto drugo …
Ili bi mozda zenski parfemi pobrckali sinapse sahovskim velemjstorima i oni vise nisu u stanju jasno misliti.
Sad, to me odmah podsjeca na muske primjerke koji se kupaju u parfemcinama i za koje se i tri dana nakon sastanka zna u kojoj su sobi bili … Znate taj tip satro ugladjenih sa pecatnom prstencinom i oblakom aftershavea ...
Onda si mislim, a sto ako se neki sahist tako natracka? Postoji li neko pravilo u sahovskom pravilniku koje takmicarima brani da oko sebe sire mirise kao LUSH trgovine?
Ili, zasto bi ostali samo na ugodnim mirisima - smije li sahist doci na natjecanje smrdljiv? Ono sjedne pa pod stolom izuje cipele, a protivniku suze na oci … Ko u takvoj situaciji ne bi previdio gubitak topa u trecem potezu?
A tek na natjecanjima kad ih posjedaju na one klupe ko u radnickom odmaralistu pa igraju li igraju … majke ti, ako im zatvore prozore, a oni se uznoje… u onim sakoima sa zakrpama na laktovima i slicno.
Uh, odvelo me ovo razmisljanje prilicno daleko.
A samo sam htio znati - zasto postoji zensko sahovsko prvenstvo ...
Inace, danasnji dan znacajan je (osim zbog ovog mojeg razmisljanja o sahisticama) i po tome sto su na danasnji dan rodjeni Galileo Galilei, draguljar Tiffany, Matt Groening (tata Simpsonsa) i Jane Seymour (Zena-vrac) a umro je Nat King Cole autor cijelom svijetu cuvene Goodbuy Irene … a bogami i Mona Lisa smile …
Prije 50 godina (1955) No1 na top listi u UK bio je Mambo Italiano (Hej Mambo, Mambo Italiano ...), a dalje od meni poznatijih tu su na danasnji dan bili i:
1956 Sixteen Tons - sa dubokim glasom Tennessee Ernie Forda ("I owe my soul to the company store")
1961 Elvis sa Are You Lonesome Tonight
1965 The Righteous Brothers sa You've Lost That Lovin' Feelin' …
1967 The Monkees i I'm A Believer (Then I saw her face, now I’m a believer/Not a trace of doubt in my mind…i one klavijature u pozadini)
1981 John Lennon sa "Woman I can hardly express, My mixed emotion at my thoughtlessness … pa u refrenu Aj laaaaaav juuuuu - well, well - now and for-ev-er!!)
1984 Frankie Goes To Hollywood i Relax (hej pa to je vec "moje" vrijeme …
1990 Sinead O'Connor i Nothing Compares 2 U … ah ovo vraca sjecanja na faks … bolje receno na njegovu kantinu … i duzi sladji espreso … i tako to ... vele da se fakat spontano rasplakala dok su to snimali. Ja sam skloniji vjerovati da je imala tanjur svjezeg luka pod bradom ...
2003 Tatu i All The Things She Said (ajme majko, kakva promjena ritma i kvalitete i svega)
2005 ponovno izdanje Elvisa i It's Now or Never … ovo je vec bolje …inace drugi put kao broj jedan na UK Top 40
I ove godine neki Notorious i drugi pjevaju o nekoj Nasty girl, ali ja to nisam cuo… Na zalost? Na srecu? …
Toliko za danas
|
utorak, 14.02.2006.
Zasto zene imaju tu stalnu potrebu da svoje probleme nekome prepricaju?
Procitao sam upravo Jadein blog , ali ne pisem ovo samo zbog toga.
I kad se cujemo s mojima, mama obavezno nabroji sve sto ju tata „nije slusao“ u zadnje vrijeme – il se nije pazio, ili nije otisao kod doktora, ili je visio na kompjuteru.
Znam i da kcerke nerijetko „podnose izvjestaj“ mamama sto se desilo doma i kako muz nesto jest/nije rekao/ucinio ... srecom gospodja neutrino to ne cini.
Znam i da su na „babinjacima“ muzevi i partneri omiljena tema (molim da me se ne optuzuje zbog koristenja termina „babinjak“ – cuo sam ga od jedne ucesnice istog)
I onda malo razmisljam o muskim razgovorima. Sad, dal se to samo meni cini ili je zbilja tako, ali ne pamtim da sam od nekog muskarca cuo slicna njurganja na racun svojih zena.
Tu i tamo poneka opaska, mozda ... poneka funny pricica iz zivota ... vicevi na racun vjecitih zenskih boljki. Zalopojke nad svojom zenom cuo sam samo od ljudi koji su se razvodili ili su stvari dosle do te razine. A i onda je to bilo u povjerenju.
Nisam nikad nesto slicno pricao o svojoj zeni. S time ne zelim reci kako sam ja neki divan muz – jednostavno nikad nisam osjetio potrebu da nekome idem pricati oko cega smo se jucer posvadili ili sto me kod nje najvise nervira.
Naravno da je znam i zezati u obiteljskom krugu, i nasaliti se u nasem gugutanju tete-a-tete na racun neke njezine navike, i prigovoriti kad pomislim da je necime narusila nase nepisane bracne sporazume. Znamo se i posvaditi sbog ovog ili onog, ali kako rekoh – nikad nisam od toga radio neku tiradu tipa „joj znas kaj je danas moja zena rekla/napravila/nije rekla/nije napravila ...“
A nisam to cuo niti od muskaraca medju kojima se krecem. Niti od prijatelja, niti od poznanika, niti od rodbine.
Ali sam zato od zena-poznanica vise puta cuo slicne pricice i onu vjecitu „ma, ti si muskarac“ kad se ne bih slozio s time da je doticna sasvim u pravu kad se obrusila na izabranika srca svoga.
Zasto je tome tako?
Jesu li muskarci preponosni pa se srame priznati da nesto njihovo moze biti dosadno ili cangrizavo ili zlocesto ili nerazumno?
Ili im je bracni zivot zadnja rupa na svirali pa se ni ne zamaraju?
Ili su sretni da ih uopce netko podnosi tako grozne kakvi vec jesu (po pricanju svojih boljih polovica) pa im ne pada na pamet dase jos i zale?
Ili je moj uzorak premali, pa se sva silna muska jambranja odvijaju mimo mene ...
Ne znam – nemam odgovor na pitanje iz naslova, ali sam samo htio neka svoja zapazanja podijeliti s vama ...
|
ponedjeljak, 13.02.2006.
Radjamo li se ili smo stvoreni?
A da se malo odmorimo od ovih kulturnjackih tema ja cu o znanosti. I malo o kulturi :)
Ima ovdje jedan zanimljiv znanstveni TV program koji se zove Child of our time
zapocet kako bi odgovorio na pitanje iz naslova – Jesmo li ovakvi rodjeni ili smo postupno postali takvi?
Projekt ima trajanje od 20 godina, radi sa velikim brojem obitelji cija su djeca rodjena s pocetkom novog stoljeca i koja predstavljaju najsiri moguci spektar genetskih, socijalnih, geografskih i etnickih karakteristika
Na TV program vodi Lord Robert Winston - mozda ga se sjecate iz izvanredne BBC-eve serije koja je prije nekoliko godina isla i na HTV-u a zvala se The Human Body - Ljudsko tijelo.
Inace ce se tijekom tih 20 godina provesti serija eksperimenata sa ciljem da se sagradi konzistentna i znanstveno tocna slika kako se geni djece u odrastanju i njihova okolina medjusobno ispreplicu u stvaranju odrasle osobe.
Tijekom godina iskazati ce se istine i zablude o genetici.
U ovih 5 godina skupilo se dosta materijala i puno je vec promjena zabiljezeno.
Ja sam na zalost prekasno shvatio o kakvoj se sjajnoj emisiji radi pa mi je dosta epizoda pobjeglo - no ne sumnjam da cu ih kad-tad naci na dvd-u. BBC istina sluzbeno veli da nema namjeru izdavati tu seriju na DVD-u, ali je zato mogu pogledati sa njihovog web-sitea.
Vidio sam jednu epizodu koja je istrazivala koliko su nam vazni braca i sestre i kako mozemo popraviti svoje sposobnosti ucenja.
Prije neki dan je na programu bila epizoda sa ranije spominjanom Alison Lapper.
Do sada sam o njoj samo citao i vidio slike. Vidjeti je kako se krece, kako govori, kako se fenomenalno snalazi i kako rjesava milion svakodnevnih problema podizuci uz to dijete – stvarno je otkrice.
A sa zanimanjem cu pratiti odrastanje njenog sina, kao i odrastanje sve druge djece u projektu.
Nemam pojma hoce li HTV otkupljivati ovaj dokumentarac, ali nadam se da hoce, pa cete ga moci vidjeti i u Hrvatskoj.
|
petak, 10.02.2006.
Imat cu svoj logo
Na blogu jedne anne poznate kao Little Red Boat nasao sam ovaj guba site.
Toliko je sasavo da je zapravo zabavno.
Svaku rijec koju upisete on otkuca u ovom fontu i zadnje slovo opali ruzicasto ...
I to je to.
Kaj nije ludnica???
|
četvrtak, 09.02.2006.
Druga seflja
Za one koje ne interesira ova digresija sa Broadwayem da se vratim tamo gdje sam stao sa Shakespeareom...
Drame su u Shakespearevo doba pisali opet iskljucivo muskaci, samouki, uglavnom skromnog porijekla. Rijetki su bili Oxfordski ili Cambridgski studenti. Shakespeare je bio glumac po zanimanju. Ni on a ni njegovi suvremenici nisu bas bili ono sto bi danas nazvali poete ili intelektualci. Christopher Marlowe je ubijen u barskoj tuci, Ben Jonson je u dvoboju ubio glumca, a i sam Shakespeare je imao veze sa podzemljem i popunjavao svoje prihode kamatarenjem.
Pisci su mogli dobro zaradjivati od svojih uradaka ako su uspijevali izbaciti dvije drame godisnje (Jel vam sad jasno otkud Willu ta silna plodnost?). Zaradjivali bi oko 25 funti godisnje sto je bila impresivna suma.
Placalo ih se u ratama kako bi napredovali u pisanju, a ako bi im drama bila prihvacena dobili bi i jednodnevnu zaradu kazalista kao nagradu. To bas i nije bilo malo. Znamo da su groundlings placali jedan peni a sjedeca mjesta su kostala barem peni vise. Ako je predstava bila dobro posjecena mogla je u tom jednom danu zaraditi i vise od 15 funti.
A sad si zamislite koju je lovu ubirao vlasnik kazalista jer je sve ostale dane kazaliste punio placajuci samo glumacke place.
Nadalje, nije bilo copyrighta, Jednom prodanu dramu kazaliste je moglo preradjivati po zelji, odredjivati glumce i sve drugo po volji vlasnika.
Publika je inace voljela prstece predstave krcate glumcima koje prate nekoliko radnji u brzom ritmu. Zato se u predstavama i i spreplicu scene, likovi i zanrovi.
Ljudi su jednostavno odlazili u kazaliste da se dobro zabave. Podsjetimo se da nije bilo televizije, radija, interneta .. (cak ni bloga, nevjerovatno)
Kazaliste je bilo – ZABAVA. Ali ne zabava za malobrojne , ne za odabrane, ne samo za iskrene stovatelje Thalie i ljude koji u pola noci razlikuju didaskaliju od ditiramba.
I to je ono sto zelim reci. Cini mi se da hrvatska kulturna produkcija uporno prezire svoju publiku. Prezire one koji bi u kazaliste mogli ici ali im se ne da jer ne misle da ce ih tamo netko zabaviti. I umjesto da se potrude privuci publiku i ne biti dosadni i nezanimljivi – nasi se kulturnjaci odaju onome jucer spominjanome kukanju i lelekanju.
Svatko moze napisati dramu koju ce cijeniti 100 ljudi. Ali napuniti kazaliste do vrha, a uz to uspjeti biti zanimljiv i bogatima i siromasnima, i znalcima i pekarima - e to je umjetnost...
Bez obzira na svu pompu, kazalista, galerije i muzeji imaju svrhu samo ako imaju publiku. Ako sluze samo malom broju ljudi, uzdrzavajuci se prakticki iskljucivo od proracunskog novca, onda ne ispunjavaju svoju svrhu i postavlja se pitanje treba li ih uopce financirati.
Na stranu to sto su u nas ocito kriminalno lose vodjena i neefikasna.
Unatoc ovdasnjim jezivim cijenama pogledao sam nekoliko predstava u kazalistu. Da imam malo vise vremena i mogucnosti – sigurno bih isao i vise.
Karte su zbilja skupe – cca 250 kn za kartu i to sa popustom. Inace idu i po 700 kn i to ne za nekakve gostujuce predstave koje igraju samo nekoliko puta nego za predstave koje imaju visemjesecno trajanje i igraju 7-10 puta tjedno.
Mi volimo mjuzikle i do sada smo svaki put bili odusevljeni. Fantasticne izvedbe, briljantni kostimi, scenografija, ali i publika koja nerijetko zapjeva sa izvodjacima. Nema dress-codea, nema ustogljenosti – izlazak u kazaliste je izlazak kao i svaki drugi.
Na trzistu zabave u konkurenciji kina, utakmica, TV-a u PUB-u ili drugog, publika se odlucuje gdje ce ici. Kazalisne predstave se oglasavaju na jumbo plakatima, gomile plakata na svakoj stanici podzemne, preprodaja ulaznica je legalizirana i postoje agencije koje zive samo od toga, nerijetko se vide ljudi sa ogromnim putokazima koji vas upucuju da se tu u nekom haustoru odigrava kazalisna predstava ili kupuju karte (takvi inace cesto reklamiraju i fast food restorane ili nocne klubove – usporedbe radi).
Pokusavam reci da se od kazalista ne radi neka hoch manifestacija gdje necete znati da li vam je teze sjediti medju ustogljenim tipovima ili trpjeti preglumljivanje na pozornici – nego je kazaliste ZABAVA.
I zato i ima toliko publike.
Ovdje sam pricao samo o kazalistima, ali ista se paralela moze povuci i sa svim drugim kulturnim granama. Nase trziste knjiga je eto malo prodrmano FAK-om, akcijama dnevnih novina, profilovim superstoreom itd, ali jos uvijek nismo dosli do toga da billboardi oglasavaju novu knjigu Pavla Pavlicica ...
Interesantno je da nemamo nikakvih problema sa marketingom filmova, koncerata, glazbenih izdanja itd. Pitam se kako to da jedan dio kulture shvaca da sluzi zabavi, a drugi dio ne?
I da ne ostanem duzan Shakespeareu, spomenut cu da ako se u iducih mjesec dana zateknete u Londonu mozete pogledati cak 4 njegove drame: HAMLET (300-500 kn), MJERA ZA MJERU (valjda isto tako negdje jos se ne zna tocna cijena), KAKO VAM DRAGO (200- 450) i SAN LJETNJE NOCI (isto 200-450). Mozete se dakle pridruziti barem 2000 ljudi koji ce to vece u Londonu gledati Shakespearea ...
|
Kronologija jedne prepiske ...
Oprostite sto privatiziram vlastiti blog. ;)
Sinkeov komentar natjerao me je da proceprkam po komentarima na njegovom blogu i ovdje prenesem dio te rasprave – samo ono vezano uz off-Broadwaay – ako vas ne interesira, nemojte dalje citati
Neutrino 1:
To sto su kod nas stvari postavljene naglavce pa se u "pravim kazalistima" prilike dobivaju po babu i po stricevima - ne znaci da publiku ne bi zanimala predstava off-Broadway umjetnika ako bi bila dobra i zanimljiva.
Imas takvih primjera cak i u Hrvatskoj...
Sinke 1:
A što ste mislili kad ste rekli "off-Broadway umjetnik" ? (...) I dajte mi primjer dramaturške tradicije off-Broadwaya u Hrvatskoj!
Neutrino 2:
Ali evo da ti odgovorim (muci me ova skucena forma komentara pa pokusavajuci sazeti misao koji put ti valjda postanem nerazumljiv) - "off-Broadway umjetnici" su oni koji ne nastupaju na Broadwayu tj. oni koji se jos nisu domogli A produkcije .
Neki zato sto su jos mladi neki zato sto nisu dovoljno dobri, a neki i svojom voljom - preziruci upravo ono sto se vidim i tebi gadi.
Takvih kazalisnih skupina imas i bilo ih je i kod nas. Bio je Teatar u gostima (jel se tako zvalo ono putujuce kazaliste Relje Basica?) pa imas Histrione, pa je bio Teatar Exit (jesi cuo kad za Izbacivace).
Znam, sad ces ti navesti citav niz sitnih primjedbi na ova tri primjera, a propustit ces vidjeti sumu.........
Sinke 2:
Što se tiče "temeljem čega" i "Off-Broadway" umjetnika, brkaš stvari. Off-Broadway nema nikakve veze s produkcijom već s diskursom. Imaju specifičnu dramaturgiju te se njihov repertoar nadovezuje na već podosta ustoličenu tradiciju. Tvoja primjedba da "nisu dovoljno dobri" je smiješna, jer se kritičari jednakom mjerom osvrću na njihov rad, i jednako ga vrednuju kao i rad Broadway-a. Dapače, danas postoji i "off-off-Broadway" koji se tek formira u tradicijskom smislu. S druge strane, čini mi se da si pod tim "off-Broadway" mislio na manji kvalitet produkcije i same predstave.Ako su ti "veliki igrači "Teatar u gostima" ( propao prije nekog vremena ) i "Histrioni", moram te razočarati. "Histrioni" su doslovce postali pučki teatar koji može nasmijati još samo penzinere svojim obradama Shakespeara na kajkavskom. Njima je smiješan Srbin kojem je svaka treća riječ "bre". Taj način obrade tekstova i dramaturški pristup temama i humoru u Shakespearskim dramama osuđen je na propast jer ga mlade generacije ne primaju k sebi. Kad posljednji Histrion ode u mirovinu, kud dalje?
Neutrino 3:
Off-Broadway (a dopustam da sam i ne htijuci upotrijebio pojam koji tebi oznacava nesto sasvim drugo) sam koristio upravo u tom smislu off-Broadway (iliti – ono sto nije na Broadwayu), a to u pravilu znaci i manje posjeceno, manje unosno, manje zanimljivo sirokoj publici, manje (umetni po zelji)
Sinke 3:
Nemoj više koristit "Off-Broadway" jer iz svega priloženog nemaš blagog pojma što taj termin znači. Za razliku od tebe, ja nikad ne mećem nešto po svojoj želji u takve termine, posebno ako ne znam o čemu pričam. Off-Broadway teatar i meni i svima na svijetu znači jedno te isto, osim valjda tebi...
Neutrino 4:
A sad o zabludama: Ponudio sam ti miroljubivo rjesenje onog nesporazuma sa off-broadwayem.
Ti si to izgleda pogresno shvatio kao dokaz tvoje nadmoci na tom podrucju.
Ne sporim da vrlo vjerovatno o kazalistu znas vise od mene, ali off-Broadway na tvoju zalost na engleskom znaci upravo off-Broadway - suprotno od "on Broadway". Bas kao sto off-high street, znaci da nije on high street.
Makar ti dubio na trepavicama.
Inace, odi na wikipediu, ukucaj off-broadway i procitaj tekst tamo.
Eto, ja sam o tome govorio - pogledaj moj komentar od 01.02 - a ti slobodno nekome drugome odredi sto ce kako zvati i nekog drugog uvjeravaj o razlici u diskursu, a ne u produkciji
Sinke 4:
Off-Broadway ima svoju ekonomsku sustavnost, kao i svako kazalište, koja nužno prati dramaturšku prirodu njegovog rada. Ti si nazvao "Histrione" Off-Broadwayem, dakle ti ih smatraš neprofitnom organizacijom? Ili (ne)dovoljno dobrima da budu Broadway u tvom smislu riječi ( to si spomeuno u svom postu od 01.02) Smatraš da New York Off-Broadway nema svoju tradiciju? Da nije dovoljno dobar? Ne budi smiješan, pa i Wikipedia govori o njegovoj umjetničkoj sustavnosti. Ako nije dobar, zašto su onda neke predstave igrale na Broadwayu?
Neutrino 5:
(...) pokusavas mi podmetnuti da smatram histrione neprofitnom organizacijom. Pa onda velis da ih mozda smatram nedovoljno dobrima, a ja sam ti lijepo naveo koja su tri povoda da neka predstava bude off-Broadway ... i wikipedia mi daje za pravo „Generally these productions housed in off-Broadway theatres are less expensive, less publicized, less well-known and feature less-famous performers...”.
Ne vidim da bilo gdje govori o nekakvoj „umjetničkoj sustavnosti“ sto god ti mislio pod time.
Mozemo li sad zavrsiti s ovom digresijom?
Vjerujem da sam ti dovoljno dokazao da sam sasvim ispravno upotrijebio izraz off-Broadway u mojem postu.........................
Sinke 5:
Gdje se ti i Wikipedia razilazite je u tome da tvrdiš da Off-Broadway ima manju umjetničku vrijednost od Broadway-a te da "nije dovoljno dobar", te paradoksalno smatraš da su "Histrioni" i "Teatar u gostima" primjeri Off-Broadway teatra kod nas. Ne razumijem gdje se te ideje uklapaju u definiciju iz Wikipedie, da ne spominjem da su na njemu radili, a i još uvijek radi barem pet Pulitzerovaca. Wikipedia kaže da su Off-Broadway kazališta uglavnom neprofitne organizacije, pa mi nije jasno otkud ti ideja da ćeš uzeti iz definiranja što ti treba za argumentaciju a što je kontra jednostavno pustit. Za "Histrione" si rekao da su otišli Off-Broadway
Neutrino 6:
Stvarno si dosadan sa ovim oko off-Broadwaya. :zgroz:
Napisao sam: "off-Broadway umjetnici" su oni koji ne nastupaju na Broadwayu tj. oni koji se jos nisu domogli A produkcije. Neki zato sto su jos mladi neki zato sto nisu dovoljno dobri, a neki i svojom voljom - preziruci upravo ono sto se vidim i tebi gadi."
Sad ne mogu boldati, ali cu za tebe ponoviti
1. mladi su,
2. losi su
3. ne zele biti on-Broadway.
Zasto ti to ne zelis vidjeti nego se nevjerovatnom upornoscu saplices u jedno te isto podmetanje - meni zbilja nije jasno. Daj se smiri. Previdio si sto sam napisao - bio si uvjeren u svoju superiornost, dobio si kontru i sad jezi ga. Progutaj knedlu i idemo dalje.................
Histrioni, Teatar u gostima i teatar exit JESU primjer "off-broadway" teatra u nas.
Upravo kao sto su HNK i Gavella primjer Broadwaya........
Wikipedia ne kaze da su to uglavnom neprofitne organizacije. Wikipedia kaze (citiram:) MNOGE grupe koje produciraju off-Broadway predstave su neprofitne a ne komercijalne produkcije, sto znaci da si lakse mogu priustiti riskiranje sa predstavama koje mozda nece biti komercijalni hitovi: ipak, ONI JOS UVIJEK MORAJU OSIGURATI DOVOLJNO ZANIMANJA ZA SVOJE PREDSTAVE kako bi imali dovoljno siroku bazu pretplatnika da bi se odrzali financijski zdravi. (zavrsen citat)
Kuzis sad?
Znaci, neprofitne ne znaci da GUBE novce.
Neprofitne znaci da pokrivaju svoje troskove od ulaznica. Kuzis?
Place glumcima, najam prostora, rasvjetu - sve to oni uredno plate. Samo kad to sve plate ne ostaje nikakva dobit.
A i to vrijedi samo za neke, jer ti vec slijedeca recenica govori o PROFITNIM off-broadway produkcijama. Mislim da cu morati na svom blogu objaviti prijevod ovog teksta iz wikipedie inace nikad necemo na zelenu granu (Oprosti ako to smatras uvredljivim, ali ne vidim koji drugi razlog moze biti ovakvoj kratkovidnosti) Ili da ti krenem objasnjavati da MNOGE ne znaci SVE.
Onda sam napisao prijevod sa wikipedije i mislio da smo se konacno razumjeli ...
I onda vidim komentar
Sinke 6:
I gdje piše da su oni, kako ti tvrdiš "mladi" i "nedovoljno dobri" ? I daj, budi ljubezan, boldaj da smatraš "Histrione" off-Broadwayom u Hrvata. Zatim mi objasni zašto Off-Broadwayevci imaju gomile Tony Awardsa kad ih smatraš maltene poluamaterskim? I hajde, da čujem tvoju definiciju "eksperimentalnog" teatra.
Sinko, ti si fenomen – zaista. Nadam se da se dobro zabavljas kako si jednu staru budalu danima zavlacio ... praveci se da ne razumijes najjednostavnije recenice.
Ali meni nije problem ni crtati ako treba ...
I gdje piše da su oni, kako ti tvrdiš "mladi" i "nedovoljno dobri" ?
Ja rekoh:
„Neki zato sto su jos mladi neki zato sto nisu dovoljno dobri, a neki i svojom voljom - preziruci upravo ono sto se vidim i tebi gadi.“
A ti navalio da tvrdim da su sve off-Broadway predstave lose ...
Pa daj se covjece malo saberi, wikipedia ti veli da (opcenito uzevsi) zaposljavaju manje slavne izvodjace.
E sad, zasto neki glumac NIJE slavan?
Ili zato sto je los (otuda ono “nisu dovoljno dobri” ) ili zato sto je dobar a ljudi nisu culi za njega.
Zasto ljudi nisu culi za dobrog glumca?
Zato sto nije nastupao u predstavama koje su u zizi interesa javnosti – a to bi bio jezi ga - Broadway.
A zasto nije nastupao na Broadwayu?
Ili zato sto jos nije dobio pravu priliku (otuda ono “zato sto su jos mladi” ) ili zato sto ni ne zeli (a ja sam pretpostavio da je to stoga sto prezire Broadway i ono sto on predstavlja ...)
Je li to konacno jasno? Ponudio sam izbor zasto je tome tako, bas kao sto je i wikipedia navela (vrlo uocljivo navodeci da govori opcenito) kakve su te predstave. Po mojem skromnom sudu ono sto sam ja napisao u potpunosti se slaze sa wikipediom. A ti uporno pokusavas u wikipediinom opisu iscitati neku umjetnicku vrijednost, neprofitnost ili sto ti ja znam. Bas kaosto u mojem tekstu pokusavas naci nesto cega tamo nema ...
Zatim mi objasni zašto Off-Broadwayevci imaju gomile Tony Awardsa kad ih smatraš maltene poluamaterskim?
Nemrem buivit da ovo jos nekome moram tumaciti ...
Broadway - skupni naziv za najveca i najprestiznija newyorska kazalista (40). Dolazi od naziva ulice Broadway, ali nisu sva ta kazalista u toj ulici.
Off-Broadway - skupni naziv za manja profesionalna kazalista - ona koja nisu Broadway.
Gdje ti tu vidis iakakvog govora o kvaliteti? Gdje tu pise da Tonyja ne mogu dobiti off-Broadwayevci?
(Ne bih te htio jos vise zbunjivati, ali jesi li ikad cuo za izraz off-off-Broadway?)
I hajde, da čujem tvoju definiciju "eksperimentalnog" teatra.
A kad smo poceli razgovarati o eksperimentalnom teatru?
|
Intermezzo
Prevodim jedan zanimljiv upis iz wikipedie.
Tko zna zasto neka zna – tko ne zna – nece mu biti bog zna kako zanimljivo, ali mozda nesto interesantno i ovdje otkrije ...
Tekst prenesen iz wikipedie zasticen sa GNU Free Document License
Off-Broadway
Iz Wikipedie, besplatne enciklopedije.
Off Broadway predstave ili mjuzikli izvode se u New Yorku u manjim kazalistima no sto su Broadwayska, ali vecima od Off-Off-Broadway produkcija.
Off-Broadway kazalista (prostori) imaju izmedju 100 i 499 mjesta . Razvrstavanje kazalista vodjeno je Actors' Equity ugovorima (sindikalnim ugovorima o zaposljavanju glumaca) a ne cinjenicom ima li kazaliste sjediste na Broadwayu.
Opcenito uzevsi, predstave u off-Broadway kazalistima su jeftinije, manje reklamirane, manje poznate i zaposljavaju manje slavne izvodjace. Manji obim cesto dopusta predstavljanje eksperimenatalnijih i izazovnijih djela. Mnoge grupe koje produciraju off-Broadway predstave su neprofitne a ne komercijalne produkcije, sto znaci da si lakse mogu priustiti riskiranje sa predstavama koje mozda nece biti komercijalni hitovi: ipak, oni jos uvijek moraju osigurati dovoljno zanimanja za svoje predstave kako bi imali dovoljno siroku bazu pretplatnika da bi se odrzali financijski zdravi. Neke komercijalne produkcije pronasle su profitabilnu trzisnu nishu u off-broadway prostorima koji omogucavaju dugotrajno izvodjenje predstave u njenom originalnom kazalistu.
Nije neuobicajeno da predstave uspjesno postavljene na off-Broadwayu kasnije krenu i na Broadwayu. Na primjer mjuzikli Avenue Q, Rent, Hair, i Little Shop of Horrors i predstave Doubt i I Am My Own Wife poceli su kao off-Broadway predstave.
Ipak, neke predstave mogu uspjesno trajati nekoliko godina u off-Broadway prostorima, primjeri su Stomp, Blue Man Group, Perfect Crime, Naked Boys Singing. The Fantastiks, predstava sa najduzim trajanjem u povijesti newyorskog kazalista, provela je cijeli svoj 40 godisnji vijek kao off-Broadway.
*Boldao neutrino - iz osobnih razloga ;)
Inace, od nabrojanih gledao sam kao filmove Kosu i Malu prodavaonicu uzasa (ovo samo djelomicno ... nikad me nije uspjelo zadrzati)
Ali sam zato gledao Stomp. Ovaj londonski istina, ali s obzirom da su ga ionako postavili Englezi – uopce nije nuzno vidjeti onaj Newyorski....
No o tome jednom drugom zgodom, a mozda ga uskoro odem pogledati jos jednom ...
|
utorak, 07.02.2006.
Seflja kulture
Nesto sam se ovih dana porjeckao sa Sinkeom na njegovom blogu pa mi je palo na pamet da bi o toj temi mogao malo vise zboriti ovdje. Tu naime mogu formatirati tekst i dodati slicice pa ce valjda ono sto pisem biti razumljivije i/ili zanimljivije
Radi se naime o kulturi i njezinom mjestu u nasim zivotima
Znam da zvuci kao krupna tema koja zahtijeva nekoliko svezaka, ali ja zelim ovdje za sada navesti samo jednu ilustraciju.
Naime, cesto na raznim forumima – kako virtualnim tako i stvarnim „uzivam“ u kulturnjackim zapomaganjima nad kletom sudbinom koja ih je snasla. Oces o neshvacenosti okoline, oces o teskoj neimastini u kojoj grcaju kulturne ustanove, oces o raznim drugim problemima - sve do onog konacnog i najdrazeg mi: nerazumne publike koja pretpostavlja ispraznu „nekulturnu“ zabavu (i.e. reality TV) nekim pravim kulturnim vrijednostima.
Ajde se probajte prisjetiti koliko ste puta zaculi da „nitko vise ne ide u kazaliste“, da su jadni glumci prinudjeni glumatati u sapunicama, da za opere i balete nitko vise ne mari? U muzeje djecu moras bicem tjerati, galerije zvrje prazne, a maturanti izlaze iz skole a da niti jedno Shakespearovo djelo nisu procitali u cijelosti...
Kad danas govorimo o Glumcima i Dramskim Piscima, kad govorimo o Kazalistu uvijek imamo na umu (bar ja) stolice presvucene finom crvenom tkaninom, zidove sa zlatastim stukaturama, mrak, tisinu u publici koja zeljno upija svaku rijec glumaca na pozornici dok ovi izgovaraju tekstove bogate dramskim nabojem. Kazaliste je, kazemo, umjetnost i pazljivo slusamo ili se i sami upustamo u analize „dramaturskog pristupa temama i humoru u Shakespearovim dramama“ npr.
Shakespearea pokusavamo shvatiti, proniknuti u taj genij i zamisiti kako bi to bilo kad bismo mogli uzivati u njegovim dramama onako kako su one bile premijerno prikazivane.
Pa, vratimo se malo u to vrijeme...
Puritanci koji su bili u usponu u to doba (kraj 16. i prva polovica 17. stoljeca) nisu uopce voljeli kazaliste i smatrali su ga grijesnim. najcesce zbog toga sto su se tamo muskarci oblacili u zene (nije bilo glumica – Juliju je igrao muskarac!!!) ali i zato sto su se kazalista nalazila u zonama poznatim po bordelima i drugim porocima iako su patroni glumackih skupina redovito bili vrhunski uglednici ili vladari. Tako imamo Lord Chamberlain's men, King's men, Queen's men itd.
Sam Globe Theatre u kojem su sve vece Willove drame dozivjele premijeru (a Shakespeare je bio i jedan od vlasnika) sagradjen je u Southwarku, na juznoj obali Temze, medju drugim kazalistima (Swan, Rose i Hope). Sagradjen je od drveta koristenog za kazaliste The Theatre koje su u par noci rastavili i odnijeli sa ranijeg mjesta na sjevernoj obali jer su se posvadili sa zemljoposjednikom na cijoj je zemlji bilo podignuto. Tako je jednog dana novo kazaliste podignuto u zloglasnoj cetvrti Southwark, leglu kurvi, pijanaca i polusvijeta. Nije bilo sanse da se kazaliste otvori negdje u gradu Londonu, jer takvu skarednost gradske vlasti nikada ne bi odobrile.
Prvi je Globe izgorio jer je slamnati krov zapalio top kojim se puca u Henriju VIII.. Druge je godine ponovno sagradjen – ovaj put sa boljim krovom.
Kazaliste je imalo tlocrt u obliku slova O i centralni dio NIJE BIO NATKRIVEN.
Ispred pozornice bilo je takozvano dvoriste (yard) gdje su ljudi (groundlings) STAJALI i gledali izvedbu. Vecina siromasnije publike placala je srebrni peni za upad (skoro cijelu dnevnu placu) za to stajanje na otvorenom pred pozornicom.
Bogatiji bi sjedili u natkrivenoj galeriji koja je imala 3 etaze a svaki se dodatni luksuz dodatno i placao. Na najvisoj galeriji nerijetko bi se predahnulo od silne kulture u "probranom zenskom drustvu".
Pozornica je zadirala u dvoriste pa je tako publika sa tri strane gledala predstavu.
Sve skupa, The Globe je primao i do 3000 ljudi.
(Inace i danas mnoga londonska kazalista imaju ograniceni broj stajacih mjesta.)
U pauzama su se raznosili hrana i pice koje bi se opet dodatno placali. Kisa nije prekidala predstavu iako su gledatelji kisnuli ...
Publiku su cinili kozari, mesari, kovaci, mlinari, mornari sa brodova ukotvljenih u dokovima, sluge, trgovci, izradjivaci perika, pekari i mnogi drugi obrtnici i njihove obitelji.
Ta je publika bila mnogo neobuzdanija no sto je to danas slucaj. Bili su glasni i naprasiti i jednako zainteresirani za dogadjanja izvan pozornice kao i na njoj.
DRUGI DIO SUTRA.
INACE OVO OPET NITKO NECE CITATI – Primjenjujem Alkionovu metodu
A imam i pitanje, znate li koje je ono kazaliste na najgornjoj slici?
Disclaimer: Slike iz obnovljenog The Globea su moje privatne, osim satelitske koja je naravno sa Googlea. Vise podataka mozete pronaci u wikipedii (koju sam djelomicno koristio) i na Globeovom siteu gdje takodjer mozete pogledati i Virtual Tour.
|
ponedjeljak, 06.02.2006.
Zakaj ja ne volim ponedelek
Danas je jako puno posla.
Kad radim nemrem pisati (cak ni ja)
Zato - hvala na posjetu, probajte sutra ponovo ...
Pusa
Neutrino
|
subota, 04.02.2006.
I konacno treca prica, zapravo vise kao detalj ...
PRICA TRECA
U rujnu prosle godine, nakon novog natjecaja Fourth Plinth dobio je najnovijeg „stanara“.
Radi se o skulpturi Marca Quinna koja se zove „Alison Lapper Pregnant” (Alison Lapper trudna)
Ogromna bijela statua kojom je Quin ovjekovjecio junakinju moje prve price, nagu, tijekom njezine trudnoce krasit ce Fourth Plinth do travnja iduce godine kad ce biti premjestena na neku stalnu lokaciju, a Fourth Plinth ce dobiti novu umjetninu.
Gledao sam jucer taj prekrasni trg koji me svaki put ispunjava nekim neopisivim uzbudjenjem, bez obzira na doba dana i noci, bez obzira na vremenske uvjete – udahnem punim purgerskim plucima, napunim se londonstvom i udivljeno se jos jednom prosetam trgom. I gledao sam taj tako poseban spomenik.
Naravno da ima kontraverzi. Naravno da ima predbacivanja. Od toga da se radilo o “politicki korektnom izboru” do pitanja “cime je to ALison Lapper zasluzila takvu cast”.
Mene fascinira taj trg, fascinira me taj spomenik i fascinira me ova nacija.
Spomenik je vele jedni – pravi spomenik jednoj upornosti, ljudskom stremljenju i ljudskoj vjeri i pobjedi. Jer zaista kad pogledas sto je Alison sve prosla da bi uopce prezivjela, a kamoli pronasla umjetnicu u sebi stvarno shvatis da je njoj i ljudima poput nje spomenik mala satisfakcija. I njena poza sa tom izdignutom glavom kao da veli “nitko mi nista ne moze”
Spomenik je vele neki – simbol prihvacanja onih manje mobilnih, manje vjestih, manje sposobnih i manje sretnih – ali ne zato i manje vrijednih. Radi se o gesti politicke korektnosti mozda, ali cak i u tom slucaju o gesti koju je trebalo uciniti. Jedno drustvo koje pazi na svoje nemocne, slabe, stare i neodrasle kao sto to englesko drustvo cini – trebalo je jedan ovakav potez kao potvrdu.
Meni se svidja ideja jedne prolaznice koju sam negdje procitao. Veli ona da se radi o spomeniku majcinstvu.
Sam umjetnik veli da je trgu trebala kontra Nelsonovom falusoidnom monumentu pa je on feminizirao trg.
Alison je sarkasticno odgovorila na jedno od brojnih pitanja sto ona misli o svojem “pravu” na to mjesto – rekla je u prenesenom smislu - “ja barem nisam tamo dosla preko leseva”.
U svakom slucaju, uza svu raniju zaljubljenost u ideju cetvrtog postolja – meni osobno je ovaj spomenik silno dodao vrijednost trgu.
Stvarno volim zivjeti ovdje.
Linkovi i slike uglavnom sa:
http://www.alisonlapper.com/
http://www.planarchy.com/
http://www.bbc.co.uk
Eto, sad se moze dalje blogati - ucinio sam sve stosam mogao da vam ispricam nesto o gospodji Lapper ...
|
petak, 03.02.2006.
Tri price od kojih je ovo medjutim druga
PRICA DRUGA
Londonska je arhitektura nesto zbilja specificno. Vec na prvi pogled sve te neobicne zgrade, ciglene fasade, uniformiranost tzv. high streeta, slobodni zahvati u gradske vizure, spremnost da se ultramoderni materijali i dizajn upotrijebe u neposrednoj blizini najvecih spomenika kulture sacinjavajuci tako leguru grada u kojoj je novo, moderno i danasnje nedjeljivo od onoga starog, povijesnog i neprocjenjivog. Grad nema „muzejski dio“ u kojem su zabranjeni radovi i koji trune od silne povijesne vaznosti. Nema vizuru u koju bi bilo zabranjeno intervenirati. Nema tzv. „povijesne cjeline“ koje se onda cuvaju kao zjenica oka...
Ima upravna tijela koja imaju zadacu procijeniti i odobriti, ali je to daleko od onoga sto se u Evropi obicno smatra zadacom povjesnicara umjetnosti (ili povjesnicara kulture kako neki vole biti nazivani). Ne znam jos dovoljno o tome da bih mogao detaljno ovdje izloziti (ako bi to uopce ikoga i zanimalo) kako to funkcionira, ali moja povrsna saznanja dovoljna su za raniju tvrdnju.
Bas kao i arhitekturom svaki put se zadivim nad nekim detaljem kojeg naucim o razvoju grada – da ne velim o urbanizaciji. Zato evo i ova prica:
Postojala je nekad u gradu Westminsteru (a Westminster je danas nedjeljivi dio Londona – stovise – strogi centar) osim poznate opatije i ogromna zgradurina koja je smjestala kraljevske konje, konjanicku gardu i sve ono sto uz to ide.
To je mjesto ugoscavalo kraljevske konje jos od 13. stoljeca i 1820. bilo je zdanje sa 600 godina povijesti (dobro, bilo je nadogradjivano, ali ipak konjusnica je konjusnica).
Te 1820. Ujedinjenim kraljevstvom vladao je Princ Regent – tj. Princ od Walesa koji je vladao umjesto svojeg prolupalog oca Georgea Treceg. Radilo se o jednom prilicno ekstravagantnom vladaru (nakon tatine smrti postao je George IV i vladao jos 10 godina – ali sada kao kralj) koji nije previse patio od opterecenosti prosloscu i koji je bio i prilican mecena umjetnicima.
Trac inace veli da je gospon svakoj dami koju je privolio u svoju loznicu na rastanku odrezao uvojak kose i pospremio ga u kovertu s njenim imenom. Vele da se nekon njegove smrti naslo oko 7000 koverti.
No, ako zanemarimo pricice o njegovoj opterecenosti seksom ostaje vazno da je njemu jednog lijepog dana palo na pamet da malo oplemeni grad u kojem stoluje pa se obratio svom omiljenom arhitektu. Taj je pak vec ranije preslozio jedan dio grada koji se do tada nazivao Marylebone Park zacrtavsi osnove onoga sto se danas naziva Regent's Park (Regent je upravo ovaj George IV o kojem pricamo) Danas je na obodu tog parka Londonski zooloski. Trebala je tu biti jos i kraljevska palaca i neke vile itd, ali se kasnije od toga odustalo kad je regent odlucio sagraditi Buckinghamsku palacu. Cak ni njemu nisu trebale dvije palace u Londonu.
Dakle, taj je arhitekt grandioznih ideja dobio zadatak oplemeniti zonu u i oko kraljevih konjusnica. On je zadatku pristupio vrlo temeljito - srusio je kompletno ogomno zdanje stvorivsi tako enormno veliki trg na kojeg su posadjene dvije fontane. Sinula je tu nesto kasnije i fasada onoga sto se danas zove National Gallery i dotjerane su fasade okolnih zgrada
Danas on izgleda ovako nekako:
Naime, u slavu covjeka koji je spasio Englesku i osigurao joj visegodisnju premoc na moru porazivsi ogromnu spanjolsko-francusku flotu podignut mu je ovdje nadljudski spomenik, a trg je dobio ime po njegovoj najvecoj pobjedi.
Tih preko 60 metara stupa mora su za svakog turistu koji pokusava ovjekovjeciti svoj boravak u Londonu. Naime, ne moze se otici u London a ne otici na Trafalgar Square. I kad ste vec tamo ne moze a da se ne uslikate sa Admiralom Nelsonom u pozadini.
Ali je prava muka naci rakurs u kojem ce turist i Nelson biti prepoznatljivi na slici. Ili je covjek u prvom planu a admiral toliko daleko da se gubi – ili je admiral na svom stupu dominantna vertikala slike, a turist tek neprepoznatljiva sarena tockica u podnozju stupa.
Na tom su trgu nadalje osim fontana i Nelsonovog spomenika jos i 4 ogromna lava u podnozju stupa. Takodjer omiljena vizura za sve turiste i – penjaliste za svu djecuriju.
I moja se juniorka (to na slici NIJE ona) vise puta pentrala na lava, unatoc tome sto ju je gore trta da ne sklizne sa glatkih i ledenih broncanih ledja. No bilo je „tata drzi me“ i onda smijesak za kameru ...
Trafalgar Square od svojeg je stvaranja do danas ostao mjesto gdje se Londoncani skupljaju kad god nesto treba proslaviti, prikazati, odmanifestirati, ali bogami i od-demonstrirati, od-protestirati i od-potuci-se-sa-policijom. Tu se slavilo kad je London dobio olimpijadu, tu se zalilo za zrtvama napada na podzemnu, tu se odrzavaju festivali kojima se slavi multietnicnost i multikulturalnost ovoga grada. (Kad se naviknes kako trg izgleda u normalne dane ostanes osupnut kad ga ugledas okicenog za indijski praznik svjetla – Diwali.)
Nadalje, trg je dovoljno velik da se na njemu bez guranja nadju, svaki na svom uglu i 4 kamena postolja koja su zapravo i razlog zasto vam pisem cijeli danasnji blog (dobar mi je uvod jel'da?).
Dva postolja su manja – na njima se nalaze statue dvojice generala koji su ratovali i upravljali Indijom.
Druga dva postolja su puno veca – namijenjena su konjanicima.
Na trecem postolju je skulptura kralja George IV. Iako je bio prilicno omrznut u vrijeme svoje smrti, ovdje mu je podignut spomenik – i to na konju. Nema ni traga kovertama, ali valjda je i mit o njima bio dovoljan da mu zasluzi ovo mjesto.
Cetvrto postolje je – prazno.
Tu je, naime, trebao doci William IV na svome konju, ali je – nestalo para. Navodno. A mozda je vladao prekratko pa se mislilo „Ajmo naci nekoga podobnijeg“.
I tako, svatko svoga i nikako da se dogovore. Cijelo se stoljece nije moglo naci nekoga tko bi bio dovoljno podoban i dovoljno velik da zauzme to mjesto.
Neki su predlagali Mandellu jer je Fourth Plinth nasuprot "Juznoafricke kuce" pred kojom su se redovito odrzavale demonstracije protiv appartheida (jesam ja lijepo rekao da se tu furt nekog boga vikalo)
A onda je, na samom izmaku proslog stoljeca nekome u Royal Society of Arts sinula ideja. Cetvrto postolje (The Fourth Plinth) – treba naizmjenicno ugoscavati radove modernih umjetnika. Radove koji ce svojom provokativnoscu, originalnoscu i kvalitetom zasluziti da budu na ovom cijenjenom mjestu.
Raspisan je natjecaj i prvo je postavljena skulptura Marka Wallingera „Ecce homo“
Onda je red dosao na Billa Woodrowa i njegov „Regardless of history“
Kazu da je to ljudska glava spljostena knjigom a iz svega raste neko drvo.
Treci je uradak bio „Monument“ Rachel Whiteread.
Jednostavan koncept refleksnog odraza postolja izradjen od prozirne mase koja lomi svjetlo na razne nacine u zavisnosti od doba dana tj. kuta suncevih zraka.
Naravno da ovakve odluke o „stanarima postolja“ redovito nailaze na komentare prolaznika, a nerijetko i na prave rasprave koje se vode po kulturnim casopisima i (valjda) okupljanjima kulturnjaka.
Mene odusevljava i sama ideja da se na tom povijesnom trgu, sa svim tim velikanima i svim tim impozantnim vizurama koji nose stogodisnju patinu sasvim uz bok mogu staviti i ovako moderna djela bez obzira sto ih ja mozda osobno i ne bih izabrao.
Hocu reci, meni mozda estetski poneko od njih i ne odgovara. Mozda mi je ono stablo nerazumljivo, ali mi je hrabra i osobita ta ideja da moderna umjetnost moze funkcionirati u sredistu urbanog i starinskog – bez potrebe da je se izolira u neka neboderska predgradja i svodi samo na nesto dostupno samo onima koje neki vrag tjera da posjecuju izlozbe moderne umjetnosti.
Umjetnost, i kultura uopce nisu privilegija bogatih ili onih koji neku alegorijsku sliku razumiju nego svih ljudi. I zato volim taj Fouth Plinth. On je simbol jednog odnosa prema kulturi i umjetnosti koji je meni tako tipicno engleski – mozda zato sto nigdje gdje sam do sada zivio nisam tako nesto uocio.
Tako su i u ranije spomenutom Regents Parku donedavno bila izlozena i djela naseg Dusana Dzamonje - u svoj svojoj ogromnosti povaljana po engleskoj travi ...
A Fourth Plinth kad na njemu nisu umjetnicka djela biva koristen za kojekakve publicity stunts, pa se tako neki uglavnom ilegalno reklamiraju dok im reklamu ne uklone.
Cak je i „Maddam Tissaud“ radi publiciteta izlozila tamo svog vostanog Davida.
|
četvrtak, 02.02.2006.
Tri price od kojih je ovo prva
Tako mlad a vec recikliram :D :D :D
Ma, veli mi strina da sam prvi put pogrijesio jer sam sve tri price stavio skupa. Evo zato sada jedna po jedna, pa da vidimo tko ce izdrzati citati do kraja ...
PRICA PRVA
“Bio je 8. travnja 1965., dan nakon mojeg rodjenja. Moja je majka lezala sama u maloj sobi bolnice u Burton-upon-Trentu. Bolnicko osoblje dalo joj je sredstva za umirenje i nije mogla sasvim jasno misliti. Sve sto je znala je da su je doveli da rodi dijete u bolnici jer je beba bila u cudnom polozaju. Sve se odvijalo na brzinu i iznenada. Sada lezi tu osjecajuci se malaksalo, uma zamagljenog sredstvima za umirenje. Ne sjeca se samog poroda, ali sjeca se da je dosla zbog toga u bolnicu. Gdje je dijete? Zasto joj ga je nisu donijeli pokazati?
Kroz vrata svoje sobe mogla je cuti zvukove bolnickog zivota a jednom ili dvaput sestre bi je dosle obici. Kasnije tog dana cistacica je dosla pospremiti sobu i obrisati pod. Pogledala je moju majku na njenom bolnickom krevetu i primijetila da je budna. “Cujete li svo to vristanje u hodniku? To je jedna od novorodjenih beba ... u strasnom je stanju. Nema ni ruke ni noge i ima veliku crvenu mrlju preko cijelog lica. Grozno izgleda. Sestre kazu da ce umrijeti za dan-dva, ili ce biti biljka cijelog zivota. Svi su u panici. Ne znaju sto da rade. Ne znaju ni doktori, Mislim da cekaju da to umre.”
Naravno to sam dijete bila ja, ali moja majka to nije znala.
Ne odmah.”
Tako zapocinje svoju pricu Alison Lapper, zena rodjena sa stanjem zvanim phocomelia.
Ostatak njene price ukratko ispricane mozete procitati ovdje.
Doslovno, Phocomelia znaci “peraje tuljana” (phoco – tuljan, melia – peraje).
Alison nema ruke. Od nogu ima samo batrljke – nema koljena pa njena bedra zavrsavaju zakrzljalim stopalima koja su operacijama poboljsana kako bi njima donekle mogla hodati.
Ta je zena prosla nevjerovatan put – danas je ona nagradjivana umjetnica, punopravna clanica MFPA (Mouth and Foot Painters Association – Udruga slikara ustima i stopalima).
Zivi svoju umjetnost i u njoj prikazuje sebe kao umjetnicko djelo - odnosno iznosi ljepotu svoga tijela.
   Photo: Dan Chung
Nedavno je objavila i knjigu briljantnu vec od naslova “My life in my hands”. To je njena autobiografija. Iz njene price linkane gore moze se naslutiti da se radi o necemu sto vrijedi procitati ... ja znam sto cu slijedece narucivati od Amazona.
Zaboravio sam napomenuti da je Alison uz sve drugo jos i samohrana majka. Iz neuspjelog braka ima sina Parysa.
 
Sin joj odmalena pomaze.
Kako rece gospodja Neutrino: „Kad ovo procitas prodje te volja da kukas kako ti nedostaje ovo ili ono ili kako ti je tesko u zivotu ...“
|
srijeda, 01.02.2006.
Pamtite me po pjesmama mojim
Dusko Trifunovic 1933 - 2006
Besmrtna pesma
Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda ce u tebi
odjednom nesto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si uopste ponekad
mislio sta znaci ziveti?
Ako ti jave: umro sam
evo sta ce biti.
Hiljadu sarenih riba
leprsace mi kroz oko.
I zemlja ce me skriti.
I korov ce me skriti.
A ja cu za to vreme
leteti visoko...
Visoko.
Zar mislis da moja ruka,
koleno,
ili glava
moze da bude sutra
koren breze
il' trava?
Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nesto
kao leprsav trag.
I zato: ne budi tuzan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i cudno drag.
Nocu,
kad gledas u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidis neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja jos uvek
sasav letim, i zivim.
(M.Antic)
Godinama sam pjevao sebi i u sebi, a nerijetko i drugima i s drugima neke od najljepsih balada Bijelog dugmeta. Bio sam uvjeren da je Bregovic pisao i te tekstove i tu muziku.
Tek sam prije nekoliko dana saznao da je ono sto sam pjevao napisao jedan covjek kojemu mi se ime cinilo poznatim, izvjesni Dusko Trifunovic. Jedno od onih imena koja lutaju sinapsama bez da „zapale lampicu“. Ljudi cija imena zvuce poznato, ali nemam pojma tko su zapravo.
I malo sam guglao i pronasao da je covjek napisao i „Sto bi dao da si na mom mjestu“ i „Pristao sam bicu sve sto hoce“ i pisao tekstove Vajti, Jadranki Stojakovic, Zdravku Colicu.
Osim toga, napisao je i cetiri romana, dvadeset knjiga pjesama i dobio neku gomilu nagrada.
No, meni je to covjek cije sam stihove primio kao svoje i na neki svoj nacin dozivio ono „zablude sam, eto, prestao da brojim...“
A on je prije tri dana umro...
Zato sam odlucio da kao neko moje malo odavanje pocasti pjesniku Dusku Trifunovicu – ovaj blog u Veljaci nosi naziv posvecen njemu.
Zato dakle, Život je masovna pojava.
(Na prijedlog Mufase – Lava Africkoga)
Evo vam i link na jedan intervju
|
|
